Dan državnosti... ponos u srcima... a tu i tamo i poneki tromb. Glupi neki dan. Strašan, strašan nadasve.
Ošla Farrah-anđelica... Umro i Đekson.
Otišlo i dvoje ljudi koje poznajem, i to isti taj dan. Grozan dan...
Svi od srca. Teta Đurđa od pušenja...
Dva tromba, zakrčene krvne žile, godine nevelike, linija savršena. Nije se čuvala... olako je primala svoje zdravlje i dogodilo se. Iznenada... Ostavila je dvoje djece za sobom, djece koja su to jutro još imala majku, sasvim zdravu i s kojom su pričali, doručkovali i pili kavu.
Teta Đurđa bila je divna žena. Zaista, i to ne samo zato jer je više nema. Vesela, dobra, draga, osvajala je svojom osobnošću svaku situaciju u kojoj se nalazila. Još ne mogu prihvatiti da više nije tu. Sve mi je to tako nestvarno...
Dok se još borila za život, zapalila sam svijeću na Kamenitim vratima. Nije pomoglo. Ne postoji veliki plan i mi ne možemo intervenirati u sudbinu... Čemu svijeće? Još su gorjele, a ona više nije bila tu.
Glupi dan. I ne postaje nimalo bolji.