Jezik pregrizem da ne bih opsovala... ovaj život što ga dijelim na pola

Nadnevak ned - 23.07.2006 | Komentari > 13

Mislim da smo na putu prekidu.... :(( u stvari sam gotovo sigurna da je gotovo...... nisam baš sretna ovih nekoliko dana. udaljenost s jedne strane i konstantno nezadovoljstvo i moje i njegovo učinilo je svoje. nagrizlo nam je vezu. :( i sad sam otišla vani, na udaljeni kompjuter, samo da ne budem kući i ne maltretiram jadni mob koji nije ništa kriv... ako imate kakav dobar prijedlog što napraviti sad, recite...

pozdravlja vas vaša tužna...

MRVICE... mrvice koje dobivam i mrvice koje mi nudi. DVIJE PRIČE. Priča iz sadašnjosti i priča iz prošlosti, koja me proganja.

Nadnevak sri - 19.07.2006 | Komentari > 7

Ma ne, to se ne događa. :( Sve ide naopako.

Od mog malenog ne osjećam da sam voljena, ne čujem riječi, ne osjećam raspoloženje nježno prema meni. Ne osjećam da me voli. Možda me voli. Možda brine za mene. A možda mu samo vrijeme kratim i to bi me ubilo da je istina. Čujemo se tako rijetko.. jučer se svelo na jedan razgovor prijepodne i to je sve.. ni laku noć. Danas na dva od po minutu maksimum. To me boli. Jako me boli i stišće... i uznemirava i rastužuje i muči i kopka i tužna sam za pozvizdit.

Znam da sreća dolazi iznutra i da si sretan s nekim ako si i sam sretan. I ja sam sretna sama sa sobom... ali kad se sjetim da mi fali, a kad se ne sjećam kad sam ja njemu usfalila, dođe mi da plačem. Najčešće ne pokazuje da mu je stalo do mene... ne osjećam da sam samo njegova i da je samo moj. Ne osjećam tu povezanost.... iako izlazimo i trudim se vjerovati da nam je lijepo zajedno, ponekad... često... razmišljam o tome što mu se zbiva u glavici. I koliko bih god željela znati što je ondje, s druge me strane ta mogućnost spoznaje plaši.

Još se nadam. Još se nadam da će biti bolje, ali kako? Što će se promijeniti ako smo do sada takvi? Kada treba stići to povjerenje o kojem mi je pričao, taj neki pomak na bolje kada ću se prestati osjećati tako isključeno iz nejgova života, kad ću znati da mu značim sve... kao i on meni?

Želim nastaviti s nama... i drže me poneke njegove tople izjave... tako rijetke... a tako srcu drage. Poput one da nikad ne bi želio da ovo što smo izgradili prestane... ili da me voli najviše na svijetu.
No onda krene drugi dan i sve opet krene nekako čudno...

što da radim, da s njim pričam? već su mi se usta osušila od nježnog davanja do znanja što bih htjela.

~ o ~

I sad kad sam si život nekako formirala, kad sam zaboravila, racionirala i zakopala svoje osjećaje prema dečku iz Prve priče (v. Taglist), javio mi se opet, šest mjeseci nakon što smo prekinuli, nudeći ispriku, pomirenje i ne znam ni sama što još.
Nekako mi je sve to zvučalo deplasirano, uzaludno... i prekasno.

Srušio mi je kule...

Međutim, kako mi je rekao deelite u komentaru, a čega sam i sama svjesna, vrijeme liječi sve rane. Bile su duboke da nisam mogla spavati noćima...i to me razdiralo. Bilo mi je vrlo stalo do njega, a on je najljepši dio godine, dane oko Božića, odlučio provesti s drugom. Ili prvom, kako uzmete.

Ponosna sam i dozlaboga privržena, stoga sam mu nedugo zatim okrenula leđa, stisnula zube i otišla. Nisam željela ni pod razno pristati nekome biti druga u srcu, na listi, u životu. Jer zašto se truditi, zašto davati sebe, lomiti se, zašto izgarati - ako on nije dovoljno muškarac da izabere svoj put?

Da, razočarala se jesam. Ali mi je bilo draže razočaranje nego razvlačenje u tom neprirodnom trokutu, uočavanje njezinih detalja, saznanja da nisam jedina i da je i je puka šetnja gradom sa mnom njemu nepremostiv problem.
Nisam mogla tako. Nije to bilo ono što sam zamišljala. Osjećala sam da ne pripadam u tu vezu, da nisam stvorena za takvu ulogu koju mi je dodijelio.
Ulogu druge.
Druge koja mu se izuzetno sviđala, ali ipak i ponovo druge.
Druge koja ga ne može nazvati kad joj nedostaje, koja ga ne može zagrliti kad ga želi osjetiti, koja mu ne može reći volim te i otvoriti mu srce kad to njeno srce osjeti.

I one koja će svako Valentinovo biti sama.......

Voli me, ne vole me

Nadnevak sub - 15.07.2006 | Komentari > 9

Ima jedna stvar koja me stišće u srcu...
Odnos mojih roditelja prema čovjeku kojem sam poklonila srce.
Točnije odnos prema meni zbog tog čovjeka...

Kao da su moje veze osuđene na muku unutar kućna četiri zida. I za svaku se vezu moram boriti kao lavica kako bih ju održala, kako bih ostala zdrave pameti i slobodno disala u svom najbližem svakodnevnom okružju.
Moji su roditelji već poslovično protiv mojih veza.

I to me boli, guši, zbog toga ispisujem stranice i stranice dnevnika, koji je preintiman čak i za ovu anonimnu kockicu mog tajnog privatnog svijeta, zbog toga natopim suzama jastuk gotovo svaku noć prije sna. Jer se borim. I jer gubim. A boriti se ne prestajem.

Ljubav mi mojih roditelja znači mnogo. Sve. U njima se ogledam, u njima tražim put za svoje postupke. A u njihovim očima postoji tek prijezir, iritacija i nesnošljivost. Ne podnose me kad zamisle drugu stranu mene, drugog čovjeka, onog kojeg volim, u mome odrazu. U mome srcu.
I iskorijenili bi ga najradije, a ja ne dam cvijetak koji tako divno raste u mom okrilju... raste, cvjeta miriše...
Jer sretna sam s njim... odgovara mi na više načina, ima dobro srce i dobru i pametnu riječ spremnu uvijek za mene...

* Romansa u d-molu

Nadnevak pet - 07.07.2006 | Komentari > 17

Ne voli me; ne zove, ne brine se za mene.
Ja, naprotiv,na njega mislim i suviše... ali mu to ne bi bilo pametno priznati,
kako mi ne bi izbio sve karte iz rukava...
Ne mogu dopustiti da mu budem za petama..., trebam imati ponos i respect. Ne smijem mu dati priliku da likuje što je 'uhvatio' djevojku, ženu, poput mene.
I zato mu ne smijem dosađivati ma koliko mi to teško srčeko tištilo.

Bojim se malo...

On je sad u fazi poput one kad smo se moja posljednja simpatija i ja međusobno gledali... tada nisam željela ništa više od toga. Bojala sam se okoline i njezinih očiju uprtih u nas. Bojala sam se svojih osjećaja i svoje nespremnosti na sve to. Bojim se kakav je njegov sklop u glavi danas i što želi od nas...

je li mu ljubav samo kratka iskra
između dvije igre života?

Danas znam da je dečka imati lako.
I da je veza divna stvar...! Ako je iskrena.
Ali me strah da zbog svojeg ograničenog iskustva u vezama (uvelike pozitivnog) nečija s*anja upakirana u primamljiv šareni papir glume ne počnem gutati kao slasnu bombonijeru, a slatko najviše volim. (u svakom pogledu, pa i emotivnom) Stoga sam oprezna... jer ne znam koliko je pametno upustiti se u ovo što želim činiti.
I ne znam voli li me on isto, jednako jako i još jače, i ne znam hoćemo li se jednom probuditi i reći jedno drugome: "Ovo nije bila dobra ideja..."
Ali volim ga.
To je jedino što sa sigurnošću znam.

I iako smo samo jednom zajedno bili izašli, i iako sam se tada trudila biti mu samo prijateljica, a ne i žena, samo dobra, ali ne i zanosna, iako sam svoje zaigrano toplo srce pripisivala samo tome da mi je drago imai toliko dobrog prijetelja, kad mi se približio jako, jako, i kad smo šetali dio puta rame uz rame na februarskom zraku što štipao je obraze, i kad smo sjeli u kafić, a on mi podastro svoje nježne osjećaje na papiru, susprezala sam se da ga ne zagrlim. Da ne pretjeram...

I kad smo sjedili na žutim barskim stolicama, dok je grad pod nama pulsirao, kao i naša srca, i kad je noge pružio na moj stolac obgrlivši me njima, i kad smo navečer, podragani mliječnobijelim lanternama, šetali rubom perivoja... osjećala sam da mi je drag; tako jako, silno, nevjerojatno drag.
Još se od tog ojećaja nisam otrijeznila...
Opijena sam sve više...

i više.


Ne želim se probuditi...........

ne želim se više buditi... bez njega...

* Jedno pored drugog dišemo u tami...

Nadnevak sub - 01.07.2006 | Komentari > 19

Kako li je život samo nepredvidiv!

Ne mogu vjerovati.

Nikad mi se nije dogodilo....
Nikad nisam ni pomislila...
Nikad ne bih povjerovala da mi netko kaže...
... da ću se zaljubiti u najboljeg prijatelja.
..Najboljeg...
... kojeg sam ikada upoznala ili imala.
Divog dečka.
pametnog, dobrog, iskrenog,... nježnog!... dragog, milog i privrženog, i još mnogo mnogo toga zbog čega ga, iako ga znam kratko, kratko vrijeme, znam da je na ovoj Zemlji jedinstven i nezamjenjiv. Meni nezamjenjiv...


A upoznala sam ga da bismo bili prijatelji, osjetila sam odmah da je dobar, odmah mi je prirastao srcu. I znala sam da ćemo postati jedno drugom bliski.

Mogla sam mu pričati o svemu... Iako nisam netko tko se lako otvara, osjetila sam da njemu mogu sve reći. Razoružavala me negova rečenica "Pa to sam samo ja...", što bi mi davalo još više topline i povjerenja prema njemu...

Sinoć sam mu dala svu svoju toplinu i povjerenje.. rekla sam mu da mi je u srcu.
On je rekao da se topi...
I želim da se rastapamo zajedno.
I da je u gluhoj noći kad smo noćas pričali gladan... mojih usana.

 

Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.