Profil
Lijep. :D
Bambolina voli romantiku. Štoviše, nepopravljivi je romantik i sve bi oko sebe zaljubila i uparila. Pa ipak prezire sapunice, osim onih mirisnih, u kadi, iz koje se nerado izvlači kad već mora. Voli čitati, ali joj fantasy nije na popisu omiljenih žanrova. Najradije mašta na javi, puna je rubno nemogućih planova, koje redom uvijek izvede uspješno. Voli zalaske sunca, jagode sa šlagom i najboljeg dečka u ovom dijelu svemira...
Priče
Ormar
Ladice
* Chapter TWO - o nama THREE
Nadnevak sri - 26.04.2006 | Komentari > 3
Ah, znam, znam, voli ju... Srce mi se paralo kad mi je ispričao što mu je rekla kad joj je priznao za mene:
Rekla mu je da mu je dala sve od sebe što je imala i da mu nema što više dati... i zaplakala.
I on se nad time slomio i nije mogao dalje...
I sad ne znam što da radim... da budem empatična i shvatim da sam ovdje samo smetnja između dvoje ljudi koji se vole, i da osvijestim da sam ja "ona treća" koja im uništava sreću i budućnost? Da se postavim u njezinu kožu, da pri pomisli na šarene jastučiće na kožnoj garnituri razmišljam - nisu li nečije tuđe lasi na njima ležale i nečiji tuđi miris omamljivao moju ljubav?
Da pomislim kako moje malo gnijezdo s Perom i Đurom, koje moje zlato hrani, nije više tako nevino i puno neiskvarenih želja za budućnost kako je bilo prije mjesec dana...
Moram li razmišljati kako je njoj sad teško bez posla, uz familiju koja joj kvoca na uho, uz auto koji joj je jedina veza s civilizacijom, a koji će uskoro morati doćina vagu... a bez stijene koja joj je sad toliko neizmjerno potrebna, uz njega, koji se kao stijena od soli rastapa, lomi i nestaje.
Njoj je grozno sada, ovih dana, neizmjerno joj je ružno... i dao Bog da se nikad ne nađem u njezinoj situaciji.
Ali ja znam, znam da me to ne bi skršilo, ne bi mi slomilo noge i uzbibalo duh. Ja znam da vrijedim i da je jedini gubitnik - on! - koji je bio slijep na moju dobrotu, plemenitost i na sve kvalitete koje sam mu bila spremna dati.
Možda bih zaista i bila šokirana, zbog momenta kojeg druga strana svjesno nikad ne očekuje, ali bih znala jedno - ako nismo stvoreni jedno za drugo, bolje da se to dogodilo u nekom imaginarnom "sada" nego "kasnije".
Utoliko bih kraće morala trpjeti jednu budalu više na ovome svijetu...
Ali skrenuh s teme...
Rekoh, da sam u koži jedne od dviju njegovih ženskih zabava u životu, što bih?
Odnosno, da sam, kao što jesam, ja - što bi bilo ispravno činiti i osjećati?
Što?
To pitanje i mene muči. Muči me i to što je moguće da sam mu, hajdemo mu vjerovati na riječ, prvi "prijestup"... ali koliko dugo?!
Da, on kaže da je geekasti matematičar... ali ako mu se dogodilo sa mnom, što ga priječi da pokuša i to učini ponovo?
Ne mogu mu vjerovati, a željela bih mu vjerovati - nie li to paradoks??
Zato i ne želim juriti naprijed, preskakati stepenice u našem odnosu, želim ga zaljubiti u sebe kao što se on zaljubio u NJu... I želim mu značiti kao što mu znači ona.
Voljela bih mu značiti i više, mnogo više.
Upravo toliko više, i ni trunku preko toga, da mu nikad ni ne padne na pamet da me prevari, a ni ne sine da me ostavi.
Mene se voli, mene se ne ostavlja!
Dajem puno, volim mnogo i tražim sve...
I sad ne znam što da radim... da budem empatična i shvatim da sam ovdje samo smetnja između dvoje ljudi koji se vole, i da osvijestim da sam ja "ona treća" koja im uništava sreću i budućnost? Da se postavim u njezinu kožu, da pri pomisli na šarene jastučiće na kožnoj garnituri razmišljam - nisu li nečije tuđe lasi na njima ležale i nečiji tuđi miris omamljivao moju ljubav?
Da pomislim kako moje malo gnijezdo s Perom i Đurom, koje moje zlato hrani, nije više tako nevino i puno neiskvarenih želja za budućnost kako je bilo prije mjesec dana...
Moram li razmišljati kako je njoj sad teško bez posla, uz familiju koja joj kvoca na uho, uz auto koji joj je jedina veza s civilizacijom, a koji će uskoro morati doćina vagu... a bez stijene koja joj je sad toliko neizmjerno potrebna, uz njega, koji se kao stijena od soli rastapa, lomi i nestaje.
Njoj je grozno sada, ovih dana, neizmjerno joj je ružno... i dao Bog da se nikad ne nađem u njezinoj situaciji.
Ali ja znam, znam da me to ne bi skršilo, ne bi mi slomilo noge i uzbibalo duh. Ja znam da vrijedim i da je jedini gubitnik - on! - koji je bio slijep na moju dobrotu, plemenitost i na sve kvalitete koje sam mu bila spremna dati.Možda bih zaista i bila šokirana, zbog momenta kojeg druga strana svjesno nikad ne očekuje, ali bih znala jedno - ako nismo stvoreni jedno za drugo, bolje da se to dogodilo u nekom imaginarnom "sada" nego "kasnije".
Utoliko bih kraće morala trpjeti jednu budalu više na ovome svijetu...
Ali skrenuh s teme...
Rekoh, da sam u koži jedne od dviju njegovih ženskih zabava u životu, što bih?
Odnosno, da sam, kao što jesam, ja - što bi bilo ispravno činiti i osjećati?
Što?
To pitanje i mene muči. Muči me i to što je moguće da sam mu, hajdemo mu vjerovati na riječ, prvi "prijestup"... ali koliko dugo?!
Da, on kaže da je geekasti matematičar... ali ako mu se dogodilo sa mnom, što ga priječi da pokuša i to učini ponovo?
Ne mogu mu vjerovati, a željela bih mu vjerovati - nie li to paradoks??
Zato i ne želim juriti naprijed, preskakati stepenice u našem odnosu, želim ga zaljubiti u sebe kao što se on zaljubio u NJu... I želim mu značiti kao što mu znači ona.
Voljela bih mu značiti i više, mnogo više.
Upravo toliko više, i ni trunku preko toga, da mu nikad ni ne padne na pamet da me prevari, a ni ne sine da me ostavi.
Mene se voli, mene se ne ostavlja!
Dajem puno, volim mnogo i tražim sve...