"I love you" is eight letters long. So is "bullshit"
Nadnevak čet - 23.11.2006 | Komentari > 15
Kaže da sam sebična.
Kažem da se osjećam da me stavlja na zadnje mjesto, iza sviju.
Kaže da sam osjetljiva.
Kažem da me njegovi grubi postupci puno povrjeđuju.
Kaže da mu je teško sa mnom neprestano paziti da me ne povrijedi.
Kažem mu da nije baš tako...
Kaže da ga ne mogu shvatiti.
Kažem mu da ja njega ne mogu shvatiti.
Kaže da me voli.
Kažem da bih voljela da mi to češće kaže.
Kaže mi neka ga ne forsiram.
Kažem da volim sve sada i odmah.
Kažem mu da je zatvoren.
Kaže da mu je to škola.
Kažem mu da želim da mi dođe, kako je obećao.
Kaže mi da neće moći.
Čekam ga danima. Ni dalje ne može...
Čamim sama i očekujem nešto što se neće dogoditi.
Pa ipak čekam...
***
Ovaj tekst, imaginarni dijalog rascjepkan u realnom vremenu, je napisan, proživljen a potom duboko pospremljen i gotovo zaboravljen u doba kad mi je još bilo stalo do nas, naše veze. Kada sam se mučila s ispravljanjem same sebe kako bih se dopala njegovim željama i potrebama. Što je najgore, trudila sam se to činiti sve do samoga kraja. Bezuspješno, naime, ali trudila sam se.
No tako malo treba da ljudima to prestane biti, stalo. A meni je prestalo biti. Oko moje, naše priče.
Nisam defetist... ali ova priča zaista NE ZASLUŽUJE nastavak. Ne zaslužuje ga iz jednog, ali velikog razloga, a njega pak neću ovdje navesti. Nije vrijedno truda...
odlučno, definitivno, neopozivo.
Bez ijednoga plačnog a za-a-aaašto? (sa spooky jekom oOOoOoO...) i bez ijedne samosažaljive misli. Jednostavno tome ovdje nije mjesto. Niti ću ja plakati zbog jedne budale manje u svom životu.
Sad sam odjednom i neočekivano free as a bird.
Sort of... ;)