Odijelo čini čovjeka?

On nema živaca za mene i ne shvaća me.
Ne voli kako se oblačim.
On bi jednostavnije.

Ja ne mogu jednostavnije jer moje oblačenje, to sam ja. Ja se osjećam sexy i lijepo i poželjno i volim privlačiti pažnju ukusnim odijevanjem i milo mi je kad sam lijepa za pozvizdit, kad bi me svaki poželio - a istodobno me ne može imati jer sam s drugim, jer sam od drugoga i jer tog drugog volim.

Volim kad se moj "On", ma tko on bio, mnome ponosi. Volim da pomisli: Wow, kako zgodnu, prekrasnu curu imam, neka mi samo zavide! Ja se odijevam za sebe, za njega, da budem njegova zvijezda i da uživam u negovu pogledu na mene.

NO - ON - KAŽE - da mu se ne sviđa.
Da želi neupadljivo.

Pa osnova je moje robice da bude upadljiva, da bude drukčija, da bude šik! Neupadljiva?! To me vrijeđa skroz.
Traži od mene da se stopim s masom, a od toga sam cijeli život bježala. Stopiti se s masom meni je ispod časti, ispod ukusa, ispod mog osjećaja za lijepo i osjećaja ugode u vlastitoj koži. Stapanje s masom poteže pitanje manjka stila, a kad se osjetim ukalupljeno, neposebno, osjetim se nesigurno i nelijepo.

I što onda napraviti?
Udovoljiti dragome?
Mhm.
Ostati svoja?

Ne možemo i ovce i novce.