Happy blogday, dear Bambolina!

Nadnevak sub - 21.02.2009 | Komentari > 9

Nemrem bolivit! :D

Pa zar je zbilja tri godine prošlo otkad pišem ovaj blog?? Projurile za tren, stvarno vrijeme brže leti što si stariji, hihi.

E pa sretan mi rođendan. Blogovski! :)

Looking backwards, bilo je tu svega. Nešto ružnih trenutaka, al nećemo se vraćati na ružno, i mnogo više lijepih. Onih koji se pamte... 

Prilično je često ovaj blog izgledao mrvicu konfuzan. Jer se spajala sadašnjost, oživljavala prošlost i ponekad čeznula nekakava ružičasta budućnost. Makar može biti i ljubičasta na tufnice, I don't care! Redale su se različite priče...

Prva je priča bila nešto što sam zbilja htjela at that time. Isprepletali su se krasni trenuci zajedno i oni puni jada, čemera i emocionalnih križaljki u danima kada smo bili svaki na svojoj strani. On je imao curu, on je htio mene i curu, a ja sam htjela njega bez cure. :D Poslije je rekao kako je bio slabić otrgnuti se iz nečega poznatog da bi ostavio sve i krenuo u nešto za što nije imao garancije da će uspjeti, a meni je bilo krivo što nije bio rezolutan kao ja i napravio rezove. Na kraju, ili na početku, sam ga ostavila, ljuta i jadna, ali sigurna da me nitko neće praviti budalom i naviknuti na drugo mjesto u srcu, kad ja u životu uvijek stremim biti prva, ma što radila i ma gdje bila. i šta onda vrijedi da mu se sviđam...

Druga je pak priča bila nešto sasvim imaginarno... kratkotrajno razmišljanje na razini simpatija iz srednje škole, a ja nikad simpi nisam imala tri čiste reć šta mislim. :D

Treća je priča, iskreno, bio potpuni promašaj. Pokušala sam napraviti prevelike kompromise i promijeniti nešto što se nije dalo promijeniti. Kad kažem nešto, mislim netko. I koliko god se smijem curama koje isto neuspješno pokušavaju u svojim vezama, sama sam upala u tu zamku a da toga nisam bila ni svjesna.

Četvrta je priča bila totalna komedija. A ne mo'š baš bit s nekim who you are laughing at, not laughing with. :D

Na kraju i na početku, Medo. Šta reć o tome? Čovjek koji je najviše utjecao na moj život, odluke, preko njega vidjela kako neki ljudi nažalost rezoniraju, provela jako puno lijepih trenutaka, a na kraju sam imala osjećaj da sam ispala totalna bitch. I to me kopkalo dugo, dok nismo dugo nakon svega stupili u kontakt i dok nisam vidjela da mi ne zamjera ništa. Vjerovala sam da sa mnom nikad neće prozboriti više ni riječi, koliko sam bila nefer prema njegovu srcu, no dočekao me prijateljski i na tome mu veliko hvala...

Otpetljavši se iz ovog koluta, trebalo je utipkati novi tag. Peta priča? Bilo me strah napisati to jer sam se osjećala da se u tom slučaju ne bih maknula s mjesta. A htjela sam nekome biti drukčija, iskrenija, bolja. Kada je sve počinjalo, nismo bili više od prijatelja, dapače, dugo sam ga prijateljem i smatrala. :) I kad su krenuli mali leptirići u trbuhu, nisam ni sama znala što napraviti, upustiti se u to ili ne. No nakon jednog dejta, koji je proizašao iz sasvim prijateljske kave, i na kojem me, i danas me sram toga kad se sjetim, :D preveslao da uvoze snijeg na Sljemenu, napravila sam silenzio stampa s Medom i odlučila to make it the first day of the rest of my life...

U njemu sam dobila krasnog dečka, pametnog, smiješnog za poludit, dragog i dobrog, ambicioznog i poštenog, a bome i vjernog. Za promjenu! :D Baš mi paše i skroz mi je drago što smo se pronašli. I yebiga što ne zvučim nimalo romantično, ne puca me ta vibra u pet ujutro, nakon što se probudih u 2 misleći da je 7. Očito se prerijetko budim u sedam jer bih jamačno znala da je tada na obzorju već potpuni dan.

Laku noć, moje zaljubljeno i solersko društvance. :) I ono pooženjeno i pooudano, a tad baš neću ić u definicije međuljudskih odnosa da se ne zeznem.

Pusa vam!

Vuk

Nadnevak sri - 04.10.2006 | Komentari > 9

Eppur si muove

Nadnevak uto - 26.09.2006 | Komentari > 5

MRVICE... mrvice koje dobivam i mrvice koje mi nudi. DVIJE PRIČE. Priča iz sadašnjosti i priča iz prošlosti, koja me proganja.

Nadnevak sri - 19.07.2006 | Komentari > 7

Ma ne, to se ne događa. :( Sve ide naopako.

Od mog malenog ne osjećam da sam voljena, ne čujem riječi, ne osjećam raspoloženje nježno prema meni. Ne osjećam da me voli. Možda me voli. Možda brine za mene. A možda mu samo vrijeme kratim i to bi me ubilo da je istina. Čujemo se tako rijetko.. jučer se svelo na jedan razgovor prijepodne i to je sve.. ni laku noć. Danas na dva od po minutu maksimum. To me boli. Jako me boli i stišće... i uznemirava i rastužuje i muči i kopka i tužna sam za pozvizdit.

Znam da sreća dolazi iznutra i da si sretan s nekim ako si i sam sretan. I ja sam sretna sama sa sobom... ali kad se sjetim da mi fali, a kad se ne sjećam kad sam ja njemu usfalila, dođe mi da plačem. Najčešće ne pokazuje da mu je stalo do mene... ne osjećam da sam samo njegova i da je samo moj. Ne osjećam tu povezanost.... iako izlazimo i trudim se vjerovati da nam je lijepo zajedno, ponekad... često... razmišljam o tome što mu se zbiva u glavici. I koliko bih god željela znati što je ondje, s druge me strane ta mogućnost spoznaje plaši.

Još se nadam. Još se nadam da će biti bolje, ali kako? Što će se promijeniti ako smo do sada takvi? Kada treba stići to povjerenje o kojem mi je pričao, taj neki pomak na bolje kada ću se prestati osjećati tako isključeno iz nejgova života, kad ću znati da mu značim sve... kao i on meni?

Želim nastaviti s nama... i drže me poneke njegove tople izjave... tako rijetke... a tako srcu drage. Poput one da nikad ne bi želio da ovo što smo izgradili prestane... ili da me voli najviše na svijetu.
No onda krene drugi dan i sve opet krene nekako čudno...

što da radim, da s njim pričam? već su mi se usta osušila od nježnog davanja do znanja što bih htjela.

~ o ~

I sad kad sam si život nekako formirala, kad sam zaboravila, racionirala i zakopala svoje osjećaje prema dečku iz Prve priče (v. Taglist), javio mi se opet, šest mjeseci nakon što smo prekinuli, nudeći ispriku, pomirenje i ne znam ni sama što još.
Nekako mi je sve to zvučalo deplasirano, uzaludno... i prekasno.

Srušio mi je kule...

Međutim, kako mi je rekao deelite u komentaru, a čega sam i sama svjesna, vrijeme liječi sve rane. Bile su duboke da nisam mogla spavati noćima...i to me razdiralo. Bilo mi je vrlo stalo do njega, a on je najljepši dio godine, dane oko Božića, odlučio provesti s drugom. Ili prvom, kako uzmete.

Ponosna sam i dozlaboga privržena, stoga sam mu nedugo zatim okrenula leđa, stisnula zube i otišla. Nisam željela ni pod razno pristati nekome biti druga u srcu, na listi, u životu. Jer zašto se truditi, zašto davati sebe, lomiti se, zašto izgarati - ako on nije dovoljno muškarac da izabere svoj put?

Da, razočarala se jesam. Ali mi je bilo draže razočaranje nego razvlačenje u tom neprirodnom trokutu, uočavanje njezinih detalja, saznanja da nisam jedina i da je i je puka šetnja gradom sa mnom njemu nepremostiv problem.
Nisam mogla tako. Nije to bilo ono što sam zamišljala. Osjećala sam da ne pripadam u tu vezu, da nisam stvorena za takvu ulogu koju mi je dodijelio.
Ulogu druge.
Druge koja mu se izuzetno sviđala, ali ipak i ponovo druge.
Druge koja ga ne može nazvati kad joj nedostaje, koja ga ne može zagrliti kad ga želi osjetiti, koja mu ne može reći volim te i otvoriti mu srce kad to njeno srce osjeti.

I one koja će svako Valentinovo biti sama.......

* Chapter TWO - o nama THREE

Nadnevak sri - 26.04.2006 | Komentari > 3

I on se nad time slomio i nije mogao dalje...

I sad ne znam što da radim... da budem empatična i shvatim da sam ovdje samo smetnja između dvoje ljudi koji se vole, i da osvijestim da sam ja "ona treća" koja im uništava sreću i budućnost? Da se postavim u njezinu kožu, da pri pomisli na šarene jastučiće na kožnoj garnituri razmišljam - nisu li nečije tuđe lasi na njima ležale i nečiji tuđi miris omamljivao moju ljubav?
Da pomislim kako moje malo gnijezdo s Perom i Đurom, koje moje zlato hrani, nije više tako nevino i puno neiskvarenih želja za budućnost kako je bilo prije mjesec dana...

Moram li razmišljati kako je njoj sad teško bez posla, uz familiju koja joj kvoca na uho, uz auto koji joj je jedina veza s civilizacijom, a koji će uskoro morati doćina vagu... a bez stijene koja joj je sad toliko neizmjerno potrebna, uz njega, koji se kao stijena od soli rastapa, lomi i nestaje.

Njoj je grozno sada, ovih dana, neizmjerno joj je ružno... i dao Bog da se nikad ne nađem u njezinoj situaciji. Ali ja znam, znam da me to ne bi skršilo, ne bi mi slomilo noge i uzbibalo duh. Ja znam da vrijedim i da je jedini gubitnik - on! - koji je bio slijep na moju dobrotu, plemenitost i na sve kvalitete koje sam mu bila spremna dati.

Možda bih zaista i bila šokirana, zbog momenta kojeg druga strana svjesno nikad ne očekuje, ali bih znala jedno - ako nismo stvoreni jedno za drugo, bolje da se to dogodilo u nekom imaginarnom "sada" nego "kasnije".
Utoliko bih kraće morala trpjeti jednu budalu više na ovome svijetu...

Ali skrenuh s teme...

Rekoh, da sam u koži jedne od dviju njegovih ženskih zabava u životu, što bih?

Odnosno, da sam, kao što jesam, ja - što bi bilo ispravno činiti i osjećati?
Što?
To pitanje i mene muči. Muči me i to što je moguće da sam mu, hajdemo mu vjerovati na riječ, prvi "prijestup"... ali koliko dugo?!
Da, on kaže da je geekasti matematičar... ali ako mu se dogodilo sa mnom, što ga priječi da pokuša i to učini ponovo?
Ne mogu mu vjerovati, a željela bih mu vjerovati - nie li to paradoks??
Zato i ne želim juriti naprijed, preskakati stepenice u našem odnosu, želim ga zaljubiti u sebe kao što se on zaljubio u NJu... I želim mu značiti kao što mu znači ona.
Voljela bih mu značiti i više, mnogo više.
Upravo toliko više, i ni trunku preko toga, da mu nikad ni ne padne na pamet da me prevari, a ni ne sine da me ostavi.

Mene se voli, mene se ne ostavlja!
Dajem puno, volim mnogo i tražim sve...

* On daruje ljubav.

Nadnevak sri - 19.04.2006 | Komentari > 0

... ali mi daruje i neprospavane noći.
Već je dva tjedna s njom, u njegovom stanu, ona je s njim, a ja se osjećam u svakom mogućem pogledu kao druga žena. A to i jesam.

Ne želeći, on me strpao u tu kategoriju.

I on sada nije ni dana bez ženskoga dodira.

On je u priči ispao seronja, a ja budala, što si još i teže mogu oprostiti.

Lijepo mi je s njim...
Ljubi me i grli prekrasno, piše mi pjesme, divno se smije i pametan je, zbilja je pametan.

Ne sviđa mi se što je neodlučan da počne voditi samo jednu priču, samo onu sa mnom... ili onu bez mene.