Profil
Lijep. :D
Bambolina voli romantiku. Štoviše, nepopravljivi je romantik i sve bi oko sebe zaljubila i uparila. Pa ipak prezire sapunice, osim onih mirisnih, u kadi, iz koje se nerado izvlači kad već mora. Voli čitati, ali joj fantasy nije na popisu omiljenih žanrova. Najradije mašta na javi, puna je rubno nemogućih planova, koje redom uvijek izvede uspješno. Voli zalaske sunca, jagode sa šlagom i najboljeg dečka u ovom dijelu svemira...
Priče
Ormar
Ladice
* Razoružana
Nadnevak uto - 27.06.2006 | Komentari > 7
Mrzim. (u stvari jako, jako ne volim)
... kad me majka prisluškuje.
majka, ne mama.
Prisluškuje me jer joj ništa ne govorim. A ništa joj ne govorim jer ne zna slušati. Nešto mi govori da smo u začaranom krugu...
A kad se naivno ponadam da me sluša, da joj mogu reći nešto što me tišti, sigurna sam da će tu moju slabost, iskrenost, okrenuti protiv mene.
Ono što me iznad svega smeta je to što hodam s jednim dobrim dečkom, a njoj to ne mogu reći jer su svi naši pokušaji razgovora prestajali na pritisku mojih roditelja da s njime raskinem zbog nezavršenog fakulteta.
I sad mi kažeš da ti lažem o svakom svojem izlasku iz kuće. Želiš istinu? DA, lažem. jer ne mogu drukčije. Jer me doživljavaš kao da imam 16 godina - pa stoga ni ne čudi da se takvom i osjećam. Zaista.
To sam rekla i jednoj važnoj osobi u mom životu...
... a to nisi ti.
Nisi mi nikad bila prijatelj - iako si se tom parolom rado služila. Nisi nikad znala doprijeti do mene, već stalno držati prodike od kojih mi sad već dolaze i suzice na oči, i govoriti što treba, a što ne, i nikad, ama baš nikad, mi ne dopustiti da ti pričam.
Da ti pričam kao prijatelj.
I zato se u povjeravanju okrećem prijateljima. "Prijateljima". Oko mene, na blogu, svugdje. Jer želim da me netko sluša, a ne da me kudi.
A ako sada vrtiš glavom u odbijanju činjenice da me ne slušaš, ne brini, bilo je pokušaja. U velikoj sam ih većini slučajeva prozrela... u onoj manjoj mjeri u kojoj sam ti dopustila da mi priđeš - skršila si me mojim oružjem. Mojom istinom. Mojom potrebom da budem istinita.
I zato lažem.
Jer te volim vidjeti sretnu, a ti si sretna što živiš u iluziji. Misliš da želiš znati istinu, no priznaj, ne želiš to zaista... Želiš vjerovati da je sve po špagi, da te ja slušam.
Ne slušam te, to je istina.
I čuj je, ne sklapaj uši rukama.
Ne slušam te jer me guraš visoko, a ja sam sretna ondje gdje jesam.
I gurajuć me visoko, tjeraš me daleko. Od sebe...
APDEJT i ispravak krivog navoda. :)
@ GABRIEL: sad tek vidim da sam bila premalo jasna. :) nezavršeni fakultet se odnosi na njega, koji ga je upisao i nije završio. dobro, nisam ni ja, još :), ali ga guram cijelo to vrijeme dok sam s njime i imam još par ispita do kraja. problem je u tome što moji roditelji snažno žele utjecati na to s kime hodam. i nema načina da im objasnim da je on dobra i kvalitetna osoba. I što me još i jače boli, nisu ga nikad poželjeli ni upoznati...
majka, ne mama.
Prisluškuje me jer joj ništa ne govorim. A ništa joj ne govorim jer ne zna slušati. Nešto mi govori da smo u začaranom krugu...
A kad se naivno ponadam da me sluša, da joj mogu reći nešto što me tišti, sigurna sam da će tu moju slabost, iskrenost, okrenuti protiv mene.
Ono što me iznad svega smeta je to što hodam s jednim dobrim dečkom, a njoj to ne mogu reći jer su svi naši pokušaji razgovora prestajali na pritisku mojih roditelja da s njime raskinem zbog nezavršenog fakulteta.
I sad mi kažeš da ti lažem o svakom svojem izlasku iz kuće. Želiš istinu? DA, lažem. jer ne mogu drukčije. Jer me doživljavaš kao da imam 16 godina - pa stoga ni ne čudi da se takvom i osjećam. Zaista.
To sam rekla i jednoj važnoj osobi u mom životu...
... a to nisi ti.
Nisi mi nikad bila prijatelj - iako si se tom parolom rado služila. Nisi nikad znala doprijeti do mene, već stalno držati prodike od kojih mi sad već dolaze i suzice na oči, i govoriti što treba, a što ne, i nikad, ama baš nikad, mi ne dopustiti da ti pričam.
Da ti pričam kao prijatelj.I zato se u povjeravanju okrećem prijateljima. "Prijateljima". Oko mene, na blogu, svugdje. Jer želim da me netko sluša, a ne da me kudi.
A ako sada vrtiš glavom u odbijanju činjenice da me ne slušaš, ne brini, bilo je pokušaja. U velikoj sam ih većini slučajeva prozrela... u onoj manjoj mjeri u kojoj sam ti dopustila da mi priđeš - skršila si me mojim oružjem. Mojom istinom. Mojom potrebom da budem istinita.
I zato lažem.
Jer te volim vidjeti sretnu, a ti si sretna što živiš u iluziji. Misliš da želiš znati istinu, no priznaj, ne želiš to zaista... Želiš vjerovati da je sve po špagi, da te ja slušam.
Ne slušam te, to je istina.
I čuj je, ne sklapaj uši rukama.
Ne slušam te jer me guraš visoko, a ja sam sretna ondje gdje jesam.
I gurajuć me visoko, tjeraš me daleko. Od sebe...
APDEJT i ispravak krivog navoda. :)
@ GABRIEL: sad tek vidim da sam bila premalo jasna. :) nezavršeni fakultet se odnosi na njega, koji ga je upisao i nije završio. dobro, nisam ni ja, još :), ali ga guram cijelo to vrijeme dok sam s njime i imam još par ispita do kraja. problem je u tome što moji roditelji snažno žele utjecati na to s kime hodam. i nema načina da im objasnim da je on dobra i kvalitetna osoba. I što me još i jače boli, nisu ga nikad poželjeli ni upoznati...
Nepravda - kako se boriti s njome?
Nadnevak sri - 10.05.2006 | Komentari > 5
Mrzim što mi moji ne vjeruju!!
Mrzim što se deru i kad treba i kad ne treba, kad treba biti ljut - i onda kad sam napravila sve SAVRŠENO!; i kad zeznem, i kad dam sve svoje mogućnosti, kad se potrudim i kad se isišem kao čvarak samo da bih napravila posao kako treba. Danas nisam noću spavala...
Radila sam kao manijak, i to ne iz lijenosti prethodnih dana, već objektivnih razloga zbog kojih obavezu nisam mogla napraviti do kraja ranije, nego jučer.
I danas, nakon što sam sve kompletirala i savršeno uvila, kad sam dala sve od sebe i odgovorno napravila zadatak, kad sam se kaznila nespavanjem i kad sam stajala kao živi zombi, ali sposobna da obavim što treba, dogodilo se da obavezu zbog kolidiranja obaveza drugih ljudi, nisam mogla obaviti.
The chief je dobila na uvid moj zadatak, shvatila da sam ga napravila, ali je najavila prezentaciju za nekoliko tjedana, ako i tada, zbog manjka slobodnih termina. Shvatila sam. I bilo je u redu. Moj je dio posla bio obavljen, chiefica svjesna da sam izvršila obavezu, prezentacija je odgođena doduše, ali sada više nije ni važna zbog gore navedenih parametara.
Bila mi je muka što i kako reći to svojima.
Govorila bih ISTINU!
A osjećala sam ispravno da mi neće vjerovati. Da će misliti da sam zasrala situaciju zbog svoje lijenosti (svak me ponaosob pitao kad sam im rekla da je odgođeno - a jesi zakasnila?? mmmmuuughh, bljak!) ili nemarnosti. Uvjereni su da ne obavljam svoje obaveze, no ja to činim i činim to svjesno i ne zezam se s nadređenima.
I zato mi je digao živac na hiljadu bakin podcjenjivački! pogled i ponašanje kad sam joj ispričala priču koja je, iako potpuno istinita, meni zvučala blesavo i labavo. Ali je istinita!! Kvragu!!
Ista stvar s mamom.
Zato pizdim kad mi postave neko pitanje, zato lupam vratima da ih ne čujem kad mi upućuju kritiku, zato im ne govorim i ne povjeravam ništa što ih se ne tiče, samo da mi se ne postavljaju tako, nadmeno, premoćno, bahato i divlje.
Dosadna sam, znam, već toliko pišem o istoj temi, odnosu s obitelji, da vam dopuštam da odete i zalupite i vi meni stranicom ovog ploga pred nosom, ali moram to pisati, moram izbaciti iz sebe jer me boli.
Boli me jako ta nepravda.
Mrzim što se deru i kad treba i kad ne treba, kad treba biti ljut - i onda kad sam napravila sve SAVRŠENO!; i kad zeznem, i kad dam sve svoje mogućnosti, kad se potrudim i kad se isišem kao čvarak samo da bih napravila posao kako treba. Danas nisam noću spavala...
Radila sam kao manijak, i to ne iz lijenosti prethodnih dana, već objektivnih razloga zbog kojih obavezu nisam mogla napraviti do kraja ranije, nego jučer.
I danas, nakon što sam sve kompletirala i savršeno uvila, kad sam dala sve od sebe i odgovorno napravila zadatak, kad sam se kaznila nespavanjem i kad sam stajala kao živi zombi, ali sposobna da obavim što treba, dogodilo se da obavezu zbog kolidiranja obaveza drugih ljudi, nisam mogla obaviti.
The chief je dobila na uvid moj zadatak, shvatila da sam ga napravila, ali je najavila prezentaciju za nekoliko tjedana, ako i tada, zbog manjka slobodnih termina. Shvatila sam. I bilo je u redu. Moj je dio posla bio obavljen, chiefica svjesna da sam izvršila obavezu, prezentacija je odgođena doduše, ali sada više nije ni važna zbog gore navedenih parametara.Bila mi je muka što i kako reći to svojima.
Govorila bih ISTINU!
A osjećala sam ispravno da mi neće vjerovati. Da će misliti da sam zasrala situaciju zbog svoje lijenosti (svak me ponaosob pitao kad sam im rekla da je odgođeno - a jesi zakasnila?? mmmmuuughh, bljak!) ili nemarnosti. Uvjereni su da ne obavljam svoje obaveze, no ja to činim i činim to svjesno i ne zezam se s nadređenima.
I zato mi je digao živac na hiljadu bakin podcjenjivački! pogled i ponašanje kad sam joj ispričala priču koja je, iako potpuno istinita, meni zvučala blesavo i labavo. Ali je istinita!! Kvragu!!
Ista stvar s mamom.
Zato pizdim kad mi postave neko pitanje, zato lupam vratima da ih ne čujem kad mi upućuju kritiku, zato im ne govorim i ne povjeravam ništa što ih se ne tiče, samo da mi se ne postavljaju tako, nadmeno, premoćno, bahato i divlje.Dosadna sam, znam, već toliko pišem o istoj temi, odnosu s obitelji, da vam dopuštam da odete i zalupite i vi meni stranicom ovog ploga pred nosom, ali moram to pisati, moram izbaciti iz sebe jer me boli.
Boli me jako ta nepravda.